Jučer smo svečano obilježili odlazak radne kolegice u zasluženu penziju. Bio je to pun životni vijek obilježen dobrim i nešto lošijim dešavanjima u društvu. Nije bilo lahko, ali sve se nekako preturi preko glave.
Šta je radila Fatima!?
Bio je to jedan od najzahtjevnijih poslova u ovako velikim zajednicama u kojima svako ima svoj ukus. Da, godinama je Fatima djeci spremala obroke ostavljajući pečat originalnosti,(ps. usput i najslađe zalogaje koji su dolazili sa njene strane za koje su znala djeca i ona). Bila je to neraskidiva veza koja vremenom prerasta u nešto slično porodici. Ona je znala šta djeca vole i kad im je najslađe.
U taj slasni krug mirođija uklapali smo se i mi odrasli. Svima je bilo slatko pojesti nešto spravljeno s posebnom pažnjom. Znala nam je svaku mahanu i naviku i to je ugrađivala u ukus. Težak posao koji je ona obavljala bez greške.
Teško će se popuniti praznina koja će ostati iza kuhinjskog pulta. Uvijek će tu negdje viriti srdačan osmijeh kojeg sada nesebično dijeli sa svojom porodicom.
U ime kolektiva želimo joj sretne i dugovjeke penzionerske dane